Moj terapeut me prisilio da se slomim, ali to je zapravo bila dobra stvar

Kad sam napokon pronašao vrijeme i relativnu stabilnost da vidim svog terapeuta na jesen, dočekao sam se prilično nepristojnog buđenja. Rekla je da su sada da su stvari u mom životu dosegle relativno uspavanje (bilo je još kaotično i jadno, ali nešto manje nego preko ljeta), došlo je vrijeme za obradu svih neugodnih osjećaja koje sam potisnuo. Jednostavnije rečeno: Trebao sam imati emocionalno pad.

Ono što je moj terapeut želio bilo je da stvarno plačem-samo izbacim oči. Što sam ga duže odložio, to je još gore ovaj trenutak računanja.

Ono što je moj terapeut želio bilo je da stvarno plačem-ne uzmem vodene oči, ne izbacim suzu ili dvije, ali stvarno samo izvadi oči. Izuzetno nisam bio u ovoj ideji. Ali objasnila je da se radi o činu plakanja toliko koliko se radi o probijanju brane koja je kontrolirala moje emocije. Rekla je da će obrada onome što prolazim dugoročno biti od pomoći, jer suzbijanje mojih emocija dovelo je do mnogih drugih nuspojava koje su pogoršale moju bijedu, uključujući nevolje spavanja, neodoljive iscrpljenosti i mentalne maglodnosti. Osim toga, moj mehanizam za suočavanje za represiju uključivao je prelazak na put više nego što bih mogao riješiti-koji bi, ako ostane neprovjeren, u konačnici postao pad/izgaranje lošije od svega što sam do sada doživio. I što sam duže odložio, rekla je, što je još gore ovaj trenutak računanja.

U početku nisam ni bio siguran hoće li se nešto dogoditi. 15 minuta, moj terapeut mi je postavio pitanja tako naizgled benign da sam ih jedva registrirao kako sam osjećao, što je bila tuga zbog, kako sam zamislila i neposrednu i dugoročnu budućnost. I odgovarajući na ova jednostavna pitanja, vrlo brzo sam počeo imati punu pad. Bila sam ružno plačena puška. Osjetio sam se preplavljenim mjesecima zadivljenih emocija, tuge, stresa, depresije, uhićenja, razočaranja i svega ostalog na tužnoj strani emocionalne razmjere. Emocionalna brana napokon se slomila i stvarno nije trebalo puno. Kad je sat završio, nisam osjetio uobičajenu lakoću i jasnoću koju sam bio naviknut na post-terapiju.

Plakao sam doslovno svugdje-na svom stolu, u podzemnoj željeznici, u redu na Sweetgreen, u svom krevetu, na večeri s prijateljima.

Ali dva tjedna koja su uslijedila bila su dugo razdoblje ranjivosti i katarze. Osjećao sam se sirovo i popustio sam se bez obzira na to što su moje emocije diktirale. Plakao sam doslovno svugdje-na svom stolu, u podzemnoj željeznici, u redu na Sweetgreen, u svom krevetu, na večeri s prijateljima. Potpuno sam napustio svoju hladnoću, dajući se u svoje osjećaje i njihove izraze.

Zapravo nije bilo grozno. Sjajna stvar u New Yorku je da postoji neizgovoreno pravilo da ako plačete u javnosti, trebali biste biti ostali sami. I iako sam se u početku zabrinuo zbog toga što sam bio ranjiv ili opterećujući ljude s osobnim paklenim u kojem sam bio, svi moji prijatelji su u konačnici razumili i suosjećajni. Jednom kada su znali što se događa, oni nisu samo prihvaćali, već su podržavali činjenicu da sam ponekad samo trebao zalijepiti kroz naš datum kave.

Jednom kad sam pronašao, a zatim se zavukao u dubini najdubljeg tuge koju sam ikad doživio, stvari su se smjestile u novu normalu. Sada se osjećam više kao istinska verzija sebe umjesto da netko hoda po žici emocionalne razumnosti i stabilnosti. Da, osjećam tugu, ali također osjećam radost i sreću-kad je sve bilo emocionalno nijansa bež.

Većinu svog života bio sam oprezan prema ekstremnoj ranjivosti i djelovao sam na platformi "Dogovor s emocijama samo kad je to potrebno". Ali sada, napustivši mi hladnoću i došao u mir s idejom da budem izvana emotivan, bolje razumijem sebe. Ne bih baš htio ponovno proživjeti iskustvo. Ali nadam se da sam naučio pravodobno obraditi svoje emocije, umjesto da ih polako proždrem dušu.

Evo kako znati je li zimski blues zapravo znak sezonskog afektivnog poremećaja i kako bi "sretno svjetlo" moglo ublažiti simptome.