Nikad se nisam osjećao povezano sa svojom židovskom baštinom-sve dok je nisam ponovno otkrio kroz hranu na pola svijeta
Kad je došlo vrijeme da potpišem zakup, imao sam sreću da se smirim u Keremu Hateimanim (jemenska četvrt) iz Tel Aviva. Ne samo da je pet minuta hoda od plaže, već je smješteno zajedno sa Shuk Hacarmelom-poznatim gradskim tržištem na otvorenom s desecima štandova, prodavaonica i casual jela samo mole da ih istraže da ih istražuju. Prirodno, Kerem je imao nevjerojatne restorane koji su nudili autentičnu jeminite cijenu kao dobro favorite kao marak Teimani (goveđa juha) i kava začinjena Hawaij. (Na temelju mog tona kože, neki su mještani čak mislili da sam i sam Jemenka.)
U početku sam se iznenadio da je bilo malo Ashkenazi-u stilu, čiji su spajalice sastojale većinu mog znanja oko židovske kuhinje. Umjesto toga, otkrio sam da je kulinarska scena Izraela bila mnogo šira, uključujući hranu, piće, začine i druge sastojke pod utjecajem njegove geografije na Sredozemlju i na Bliskom Istoku, kao i svi džepovi svijeta od kojih su pozdravili židovski ljudi. Još iznenađujuće je bilo da će se moje mesoždere zavoljeti sve vrste biljnih namirnica, od kojih nikad nisam pokušao do tada i ostao mi favoriti do danas. Svježe pripremljeni hummus s kapkom od tahinija i ekstra začinjenim zhougom, prženi patlidžan u toploj pita punjenom na obalu sa salatama i začinima.
Ova je hrana bila svježa, financijski izvediva na mom skromnom proračunu i jezivo ukusno. Nekako sam osjećao da sam pobijedio u židovskom jackpotu, barem tamo gdje je hrana bila u pitanju. Također je vrijedno napomenuti da nikad nisam ni kuhao prije nego što su me znamenitosti, mirisi i ukusi grada natjerali da pokušam pokušati. Za nekoliko mjeseci razvio bih vlastiti recept za Shakshuka koji sam više volio nad nagrađivanim sortama iz restorana širom Tel Aviva, susjedne Jaffe i šire. I prije nego što kredite ovu posljednju izjavu Chutzpah, činjenica da sam mogao kuhati jestivu hranu sama sa samopouzdanjem--nešto što nisam predvidio da bih prije čak i prije uključio pećnicu.
Takve delicije na stranu, život u Tel Avivu također mi je pomoglo da shvatim i prvi put shvaćam-radosti rituala i okupljanja preko hrane. (Stvari nikada nisu bile čvrste na domaćem dijelu i obiteljskim večerama nisu bile stvar; u mojim tinejdžerima, nasumično sam se oplavala na isporuci i grickanje na pakiranoj hrani, a ti su se obrasci zalijepili za mene kroz fakultet.) Opet, iako nipošto nisam religiozan, druženje s prijateljima za Shabbat večere dok je gužva i užurbanost grada sijala među mojim najcjenjenijim uspomenama.
Kroz svoje šest godina življenja u Tel Avivu, također sam imao sreću da čuvam nekoliko divnih obitelji-od kojih mi je omogućio da doživim potpuno novi svijet židovskih običaja koji su udružili u hranu. Ponekad bih vikendom radio preko noći, a budući da su moderni pravoslavni, sjeo bih u puni ritual Šabata (osvjetljenje svijeća, čitanje molitve itd.) prije uživanja u tanjurima s detaljno pripremljenim, nevjerojatno ugodnim (i da, košer!) obroci s djecom i roditeljima. Čak sam s njima putovao u inozemstvo na nekoliko maštovitih pasarskih povlačenja. Naravno, ponekad bih se osjećao kao prijevara jer nisam promatrao sebe i ostao bez pojma o nijansama određenih rituala. Ali više od toga, bio sam zahvalan što sam u određenom smislu usvojen, i prvi put doživio kako obitelji-židovske ili na drugi način stvaraju sretne uspomene i izražavaju ljubav kroz gozbe.
Moglo bi potrajati nekoliko desetljeća, gomilu letova i bezbroj naleta na nepoznati teritorij kako bih istražio i cijenio svoje židovske korijene u najvećoj mjeri. Ali kako to kaže, bolje kasno nego nikad. Do danas su mi nepce i osjećaj za sebe bogatiji.
